субота, 15. март 2014.

Srećna zemljo!

Jutros sam se probudio nešto ranije nego obično iako je nedelja.Otvorio sam prozor, bilo je oblačno, i ostadoh zatečen svežinom vazduha koju osetih. Vazduh naprosto kao da je mirisao, nije bilo smoga, niti onog tipičnog mirisa gareži koji osećamo kada u Beogradu krenu hladniji dani. Pogledah ka drugom prozoru u sobi i tamo spazih dva goluba kako spokojno stoje na samoj ivici simsa. U istom trenutku začuh prijatnu melodiju koja je dopirala negde sa gornjih spratova i pomislih "Kakav divan početak dana" Uz jutarnji čaj, jer ne volim kafu, pogledah naslove u novinama. Bilo je toliko lepih vesti. Nekoliko velikih firmi je raspisalo konkurse za nove radnike, dinar je jačao prema evru, privreda je beležila rast koji je po prvi put posle toliko godina bio značajan. Za trenutak zastadoh i pomislih da je neka šala, ali prvi april je bio još uvek daleko. Primetih da jutros čak ni u rubrici "crna hronika" nije bilo nikakvih zlokobnih vesti. Doktorka Macura je prijavila samo par manjih intervencija jer su ljudi preterali u piću slaveći tokom noći. Pomislih da sanjam... Kada sam izasao na ulicu želeći da "uhvatim" još malo svežeg vazduha nisam mogao da ne primetim oprane ulice i čiste pločnike, prolaznici su šetali nasmejani, raspoloženi, nazivali su jedni drugima dobar dan, i pozivali svoje komšije na poslepodnevno druzenje...U tom trenutku pomislih kako je lepo živeti ovde. Dok sam sebe preispitivao da li možda preterujem i nije li me možda zanelo ovo prijatno jutro da se tako dobro osecam, naišao je autobus gradskog prevoza. Dugo se nisam vozio gradskim prevozom, pa pomislih kako bi bilo lepo napraviti kraću vožnju polupraznim autobusom...Zakoračih na prvi stepenik i tu me sačeka nasmejano lice kontrolora, tada se setih da nemam kartu. Predusretljivi kontrolor mi pokaza slobodno mesto i reče da ne brinem, i da ionako nije gužva, pa danas i može ponekom da se "progleda kroz prste". Htedoh da se zahvalim ali mi on drugarski namignu i produži ka vozaču. Autobus je mirisao, vozač je pustio na radiju "Perfect day" i sve je bilo savršeno. U sebi sam osetio neko posebno, toplo zadovoljstvo koje nisam iskusio još iz vremena jednog davnog Beograda kog pamtim dok sam kretao u osnovnu skolu... Kroz čisto staklo gledao sam fasade zgrada i primetih da je veliki broj njih obnovljen, da su travnjaci uredno srednjeni, da su drvoredi očuvani i kao pod konac. Ništa mi nije bilo jasno i ja uzeh novine sa obližnjeg sedišta, kao da u njima tražim odgovor za sve što sam video oko sebe. Pored mene je sedeo stariji gospodin i čitao knjigu...
Sa stranica novina opet me preplavise lepe vesti, nigde nije bilo poziva da se skupljaju prilozi za bolesnu decu, stopa nezaposlenosti je beležila drastičan pad, standard je rastao. Osećao sam kako mi se sece dah od sreće i zadovoljstva, pomislih da će deca konačno imati pravo da se raduju danima koji dolaze... 
Tada okrenuh sledeću stranu u novinama, koja mi jednostavno, poput starog iskusnog profesora, u nekoliko reči objasni sve. Zvezda je prva na tabeli, Zvezda je opet prva, prva!... Stub srpstva je na pijedestalu koji mu pripada i zato se u Srbiji konačno živi bolje. Kolaž je sklopljen, milijarde navijača najpoznatijeg kluba u regionu, giganta iz Barija, konačno su srećne. Srbija je srećna zemlja, sve što nam je potrebno, za život, sada je u našim rukama. Zvezda je prva, ne treba nam više ni hrana,ni voda, ni vazduh, sve je procvetalo i tako ce biti dokle god se prorocanstvo čuvenog slepog proroka iz Železnika bude čuvalo i ispunjavalo...Neka ti je srećno Srbijo, jer ti nemaš više o čemu da brineš, srećna zemljo!



Нема коментара:

Постави коментар