четвртак, 11. август 2016.

Baš u sve mi se meša...

Posle jučerašnjeg prenosa skupštinske sednice želeo sam sa vama da podelim utiske koji su bili toliko jaki da jednostavno ne mogu da ih zadržim samo za sebe. U stvari, još uvek sam pod toliko snažnom impresijom da, naprosto, želim da proverim da li je to bio samo moj subjektivni doživljaj, ili ste možda i vi sve to videli na sličan način.

Prvo, uopšte nisam imao nameru da gledam tu, već odavno obesmišljenu, predstavu koja nikako, a skoro će tome 30 godina, ne uspeva da zaliči na nešto ozbiljno i u skladu sa tim pristojno. Nažalost, pošto naši sportisti na Olimpijadi apsolutno realno predstavljaju državu iz koje dolaze, kao i stanje u istoj, nametnuo mi se ovaj „skupštinski“ izbor koji je bio gotovo na svim domaćim kanalima. I eto, nekako mu je baš tu i mesto, "u nekom kanalu".

Posle nekoliko minuta gledanja i slušanja najrazličitijih primitivizama i nekih „šibicarskih“ veština došao sam na ideju da u potpunosti isključim ton. Tog trenutka kada je nestalo zvuka, a ostale samo pokretne slike koje su smenjivale jedna drugu, preda mnom se ukazao jedan sasvim novi svet.




Kao u starim filmovima iz tridesetih godina prošlog veka kada glavni junak prođe ispod vodopada koji huči i buči, baš kao i žamor u našoj skupštini, pred njim se prikaže neka nova stvarnost, posebna i divna u svojoj pojavi.

Video sam tada bezbroj preplanulih lica, u novim skupim firmiranim odelima, istim takvim košuljama, većina njih potpuno u trendu, bez ikakve sumnje da se prate aktuelni modni tokovi. Bilo je i onih, priznajem, koji te modne tokove ne prate, međutim oni su, sa druge strane, bili vidno podgojeni i odmah se po njima, na prvi pogled, jasno videlo da žive živote bogatih, samozadovoljnih i ispunjenih ljudi kojima je ovaj prenos bio samo još jedna prilika da nahrane svoje sujete i „napumpaju“ svoj ego do najviših visina, poput helijumskog balona.
Ti kvazi- šeretski izrazi lica, mimične ekspresije uvređenih pijačnih prodavačica koje se prepiru čija je salata svežija po vrelom danu, krajnje upadljive gestikulacije koje sam viđao jedino na stadionima, prosto su vrcale iz svakog kadra ovog prenosa.

Nije bilo, ama baš nikakve, dileme. Ova gospoda strastveno uživa u tome što (nam) radi.

Ipak, rešio sam da strpljivo sačekam neće li se pojaviti makar neko ko podseća na one obične ljude koje viđam u prolazu na ulici, koji dolaze na preglede...uzalud.

Onda su brojevi počeli da igraju po mojim mislima. Dve stotine pedest ljudi sedi u ovom parlamentu, dakle isto toliko porodica i njihovih najbližih rodbina, po starom srpskom običaju, osećaju iste blagodeti kao i ova lepa, preplanula, dobro odevena gospoda i gospođe, sa modernim frizurama. Svi iznikli iz vremena socijalizma, sada u ulogama brutalnih sprovodilaca neoliberalnog kapitalizma na srpski način. Ovo „na srpski način“ daje dodatnu notu zaguljenosti, na ličnom nivou, sveukupnim odnosima.

A tu onda slede pokrajinska, pa gradske skupštine, pa opštine, zatim vlada i ministarstva, savetnici i zamenici, konsultanti i pomoćnici i sve u skladu sa onom starom „I moj sluga ima slugu“.
Armija onih koji su fantastično sredili svoje živote živeći ih na račun običnog, malog čoveka, plus PDV. Onog običnog čoveka koji preskače svoj doručak da bi njegovo dete, ukoliko ga ima, imalo za užinu. Onog običnog čoveka koji nosi svoje cipele dok se ne raspadnu, pa tek onda razmišlja o kupovini novih. Onog običnog čovek koji boluje ili umire u tišini oronulih bolnica, čiji zidovi zaudaraju na memlu i buđ, bez nade da će se bilo šta promeniti.

A i zašto bi se menjalo kada već trideset godina nije?

Zašto bi se menjalo kada, uz par izuzetaka, stalno gledamo ista lica koja su tu pred našim očima od golobradih mladića postali ljudi, poženili se, devojke se poudavale, završili škole, neko pre neko kasnije, pogojili se, razvili se, omatorili , dobili decu i unučiće i sada njih polako spremaju da preuzmu mesta u dobro ušančenim „rovovima“. Jer to su bitke koje nikada ne prestaju.

I ako vam je dosta već ove priče možete preći na neku „laku zabavu“, poput Guče. Tu ćete opet biti u prilici da vidite na jednom mestu, Severinu i Cecu, „hrvatsku snajku“ i „srpsku majku“, narodnjake i njihovog „zakletog protivnika“ Boru „četnika sa Pinka“, gomilu ljutih pravoslavaca golih do pasa, „urađenih“ kao zmajevi, tevoviranih, koji će vreme gospojinskog posta provesti u skladu sa svojim shvatanjem pravoslavlja. Sve to po istom principu „U sve mi se meša“...ali, na žalost, nije Selimović.

Za to vreme će srpski levičari i desničari; hrišćani i muslimani; Srbi, Mađari, Bošnjaci i Albanci; monarhisti i republikanci; anglofili i rusofili; švaleri i gejevi, profesori i đaci; omladinci i penzioneri, uz kafu i palačinke za 25 dinara, u skupštinskom restoranu, kovati planove kako da što duže ostanu tu gde jesu.

I skovaće ih. Iako alat u životu, sem na slici, videli nisu.
A vi?

Vi brinite zbog košarkaša, zbog Novaka, zbog vaterpolista, zbog veslača i plivača, jer to je život ... ostalo su sitnice.

четвртак, 4. август 2016.

Prohujalo sa "vihorom"

Ja danas ne bih o „Oluji“.  Mogao bih da vam pričam šta sam tada video na tv-u, kako sam gledao kolone ljudi koji autoputem prolaze kroz Beograd i kako im policija ne dozvoljava da se zadrže u njemu, već da idu dalje negde, „negde gde će moći da ostanu“. Ali to već sve znate.

Mogli bismo da pričamo i o tome da li je čudno što Srbi koji su živeli u Hrvatskoj, nisu imali poverenja u novu hrvatsku državu u povoju jer su samo 50 godina pre toga istrebljivani u istoj državi čije nastajanje su direktno omogućili fašistički režimi Benita Musolinija i nacistička Nemačka Adolfa Hitlera. Državi koja je stvorila jedan od tri najstrašnija konc logora u istoriji. Ali nećemo ni o tome.

Hteo bih da vam pričam o Miletu i šta je zapravo oluja koja je oduvala celu Jugoslaviju i koje su dimenzije pustoši koje možda još uvek nismo ni svesni.
Mile je 1990. godine prvi put došao u Beograd na proslavu nove godine kao brat mog najboljeg druga, ni ne sluteći da će već posle šest meseci postati zauvek stanar glavnog grada tadašnje, još uvek, Jugoslavije.
Mile nije išao u rat, nije nosio pušku, nije dirao bilo koga. Napustio je Šibenik i okolinu kada tamo više nije moglo da se živi i kada su lokalni fratri već otvoreno počeli da savetuju devojke da ostave svakog dečka ako je možda Srbin.


Mile je bio odličan đak. Isto to je ostao i kada sam uspeo da ga upišem u odeljenje u koje sam išao i ja u Desetoj beogradskoj gimnaziji. Pored svega što mu se desilo on je i dalje ostao isti. Bio je sjajan momak, majstor za matematiku i fiziku. Završio je gimnaziju, upisao mašinski fakultet. Živeo je sve vreme u jednosobnom stanu sa ocem, majkom i bratom u Zemunu. Nikada niko od njih nije nosio pušku. Otac mu je bio profesor književnosti koju je završio u Zagrebu, a mlađi brat je ubrzo završio ekonomiju.
Mile se kasnije oženio, prodali su veliku porodičnu kuću u Hrvatskoj i vinograd za manje od trećine stvarne vrednosti ne bi li ovde sebi obezbedili krov nad glavom.
Danas Mile ima svoju porodicu, ima dvoje dece, vodi privatnu firmu i nikada se neće vratiti u Hrvatsku gde se rodio. Ne zato što on nekoga mrzi već  što ne želi da se njegovoj deci dogodi nešto slično kao što je njemu. Njegov brat takođe. Otac isto tako. Hrvatska je tako ostala bez tri intelektualca, tri dobra čoveka koji nikada nisu nikome naudili. 
Koliko je ljudi poput Mileta napustilo Hrvatsku. Koliko Sloveniju, Srbiju, Bosnu, Makedoniju...
To je oluja, to je pustoš koja ostaje svuda širom bivše Jugoslavije i tu pustoš vidimo najbolje na proslavama ovakvih datuma gledajući neke izbezumljene likove zakrvavljenih očiju koji ne shvataju da  državama čija su oni budućnost vrlo blizu je kraj.
Uprkos svemu i dalje se slave propasti na svim stranama.

„Slavimo, a starimo, meni je to baš neshvatljivo“ što bi rekao Zdravko Čolić.

Dok vas neko možda huška na novu mržnju, u novi rat, znajte da nije daleko trenutak kada neće imati više ko da vas leči, ko da projektuje, ko da uči decu koja dolaze. Ako vas to dovoljno ne uplaši dobro se zamislite. Mislite o tome jer odavno već ne živimo. Ne živimo već preživljavamo. 
A 21. vek je.