среда, 4. јануар 2017.

"...na ušću dveju reka, ispod Avale..."



Uvek je teško pisati o Beogradu ma koliko delovalo da on ima bezbroj tema koje se prosto nude da im se posveti pažnja.

Kada pišeš o Beogradu moraš to da uradiš pažljivo, jer je u pitanju ćudljivi stari prijatelj koji se neće tek tako raspričati pred svakim, a toliko toga ima da ti kaže kada je dobre volje i spreman da se druži sa tobom.

Njegovi drugovi su bili Momo Kapor, Duško Radović, Miloš Crnjanski, Ivo Andrić i u takvom društvu teško se dolazi do reči, posebno one prave zbog koje bi te ovaj grad upamtio.
Opet sa druge strane Beograd ne voli ni kukavice, pa ako se ne usudiš da probaš da se sam izboriš za tu reč, on ti je neće dati samo zato što bi ti poželeo nešto da mu kažeš, ili nešto da ga upitaš.

Za to pravo moraš da se boriš, mangupski kao Prele, šmekerski kao Gaga Nikolić i sa stilom kao Bjela...drugačije ne ide. I tek tada kada mu priđeš na način koji on prihvata i onako kako je vaspitao generacije svoje dece, otvoriće se pred tobom bezbroj skrivenih mesta i nekih ulica sa pločnicima još uvek toplim od želja i vlažnim od uzdaha i suza.

Nemoj da misliš da je Beograd neka nežna ruka koja će te milovati, naprotiv često tu znaju da padnu i šamari, ali nema prevelike ljutnje jer negde shvatiš da je to ipak za tvoje dobro...

Postoji tu i ona tužna strana večnih imena upisanih u sećanje ovog grada, bez kojih on ne bi nikada bio ono što jeste, ali bi bilo lepo da su nam ti posebni ljudi još malo potrajali...

Tu ćeš naći Magi, Sonju Savić, Milana Mladenovića, Nešu Radulovića, Čavu Dimitrijevića i zato iz poštovanja prema ovom gradu i toj, baš njegovoj deci uvek uđi sa obzirom, pokucaj i predstavi se najbolje i najlepše što umeš, nasmeši se i videćeš da će ti ponuditi mesto da sedneš i okušaš svoju sreću... i podržaće te da tu svoju sreću u njemu i pronađeš.

Možda baš u onom trenutku kada skoro i prestaneš da se nadaš on reši da ti pruži ruku, zato nikada ne odustaj od njega, jer ni on neće odustati od tebe, dokle god pokušavaš. Daj mu ono najbolje što umeš i on će ti uzvratiti onako kako najbolje zna. Neće to biti ljubav na prvi pogled, možda neće biti ni ljubav koja će zauvek trajati, ali će sigurno biti nešto što ćeš zauvek pamtiti.

Ima on neke svoje načine da te zadrži ovde ako mu se dopadneš, pa ti može poslati nekoga posebnog, ili ti ponuditi neko lepo mesto, dobar posao ili ko zna šta...stari je to lisac koji te uvek može iznenaditi i kada misliš da si sve video...samo ne odustaj.
Ne odustaj od njega jer neće ni on od tebe odustati. Čak i ako odlučiš da odeš znaj,a  to će ti mnogi potvrditi, da će ti zauvek ostati u srcu i čekaće da mu se vratiš. Bezbroj je onih koji su otišli u čijim očima ćeš, tamo negde daleko, u nekom sutonu ili zori koja se budi, videti obrise ovoga grada i jednu suzu koja ga kupa svaki put kada ga se seti...

Zato ostani ovde i budi deo njegove Košave, njegovih reka i nelogičnih ulica, pronađi smisao ovde gde ti se čini da smisla nema i znaj da će ti ovaj grad to vratiti. Podeli sa njim zore i sumrake i ostani da zajedno vratimo sjaj koji je pokrila patina loših godina za nama.

To sređivanje neće biti lako, ali čim započnemo taj posao obrisi koji će se nazreti povući će nas da svakog sledećeg trenutka radimo sa još više ljubavi, srčanosti i ushićenja...

Veruj da znam o čemu ti pričam jer sam bio ovde poslednji put kada je taj jedrenjak napunio svoja jedra i plovio svom svojom snagom. Treba samo malo dobrog vetra i isploviće on kao nekada...
Baš onako kao što i u grbu ovog grada stoji, ali da ne bi ostala samo slika moramo mu pomoći da nas poveze...

Ja već pakujem stvari za tu plovidbu, zato i pozivam sve koji vole ovaj grad da se ukrcaju. Broj mesta nije ograničen, ali nije ostalo mnogo vremena pre nego isplovi.


Požuri...

Нема коментара:

Постави коментар